Vijenac 751 - 752

Film

Uz dramu Čudo, red. Sebastián Lelio, Irska, UK, SAD, 2022.

Gladovanje nakon Velike gladi

Piše Janko Heidl

„Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti.“ Kao i mnoge domišljate izreke, i navedena francuskog pisca i filozofa Voltairea može se shvatiti i tumačiti na više načina. U drami Čudo (The Wonder) Sebastiána Lelija, čileanskog redatelja međunarodne karijere, ona se ne spominje, no čitav film, temeljen na istoimenu romanu irske književnice Emme Donoghue, mogao bi počivati i na toj misli. Propitivanje smisla, bez očitog zalaganja za ovo ili ono, bez osuđivanja i bez rješavanja misterija nedokučivoga.


Josie Walker, Toby Jones, Kíla Lord Cassidy, Niamh Algar i Florence Pugh u filmu Čudo / Snimio AIDAN MONAGHAN/NETFLIX - © 2022 Netflix, Inc.

U kući na osami seoca u središnjoj Irskoj 1862, nedugo nakon razdoblja Velike gladi u Irskoj (1845–1952), Anna O’Donnell (Kíla Lord Cassidy) svojevoljno ne jede već četiri mjeseca, od svog jedanaestog rođendana. Živi na vodi, nije baš u punoj snazi, ali nema ozbiljnih zdravstvenih problema, nije čak ni odveć mršava. Mještani se njome ponose, a osobito zanimanje pobudila je u seoskih čelnika koji se nadaju da bi takav izniman slučaj mogao pridonijeti boljitku zajednice. Komisija seoskih uglednika, među kojima su svećenik (Ciarán Hinds), liječnik (Toby Jones) i gostioničar – neki, pojednostavnjeno, odani religiji, neki odani znanosti – organizira službeno promatranje ne bi li se utvrdilo opstoji li Anna doista bez hrane, što bi bilo željeno čudo, ili je posrijedi kakva varka. Kao promatračice angažirane su britanska medicinska sestra Lib Wright (Florence Pugh) i irska časna sestra.

Praktična, tankoćutna, inteligentna Lib, mlađahna, no ni neiskusna ni naivna, razmjerno će brzo shvatiti što je posrijedi, no nevolja je u tome što članovi komisije zapravo ne žele čuti istinu, nego svatko od njih želi potvrdu onoga što je sam unaprijed zamislio i što bi odgovaralo njegovim ciljevima, plemenitima ili ne. Ostalo je neprihvatljivo. Prividno se želi saslušati, odvagati, zbiljski se želi istjerati svoje. Tobožnju raspravu završiti pobjedom, ne promišljanja, nego vlastite tvrdnje. Tvrdnje koja ne mora biti utemeljena ni valjana – njezina je vrijednost u tome što je moja. I u tome što pripada zamisli života i svijeta, svjetonazoru, koji sam prihvatio kao svoj. Odnosno pripovijesti u koju sam odlučio vjerovati.

A važnost pripovijesti kao temeljnog određenja, okvira čovjekova pogleda na svijet, općenito i u odsječcima, istaknuta je i metafilmskim uokvirenjem slikopisa. Početak je zabilježen u filmskom studiju, među izgrađenim scenografskim objektima, kulisama, uz glas naratorice koji gledatelja obavještava o tome da će gledati film u kojemu glumci tumače likove. Ti likovi imaju svoje pripovijesti u koje vjeruju, baš kao što i glumci vjeruju u pripovijesti tih likova. Pojednostavnjeno, neki od dionika događaja u Čudu vjeruju biblijskoj priči, neki vjeruju pripovijestima koje ispisuju sami, u drugom kanonu. Svršetkom filma ponovno smo u filmskom studiju, u kojem se sad snima završni kadar, u vlaku. Čiji je interijer, je li, izgrađen u studiju. Pritom naratorica, članica skromnog kućanstva O’Donnelovih, u samoj filmskoj pripovijesti nije istaknut ni sveprisutan lik te se potkrada pitanje zašto je baš ona izabrana da nas vodi. Je li, dakle, riječ o pouzdanoj prenositeljici zbivanja ili o onoj izabranoj nasumce, čije tumačenje može biti posve osobno, slaba uvida i niske vjerodostojnosti?

Pomislilo bi se možda, na temelju ovdje napisanoga, da je Čudo ponajprije obilježeno metafilmskim i teorijskim mozganjima. Tomu, međutim, nije tako. Unatoč navedenim otklonima začudnosti, Lelio gradi osobito zanimljivu cjelinu koja uvelike plijeni onim što uobičajeno nazivamo pripovjednom uvjerljivošću. Vrijeme i mjesto pomno su dočarani, karakteri i odnosi među likovima jasno su oslikani, pripovijest se razvija dramski uvriježenim tijekom, uz napetosti, neizvjesnosti i dvojbe koje nas nukaju da se pitamo što će se dalje zbiti.

Izveden u odmjerenu tempu, snažna ugođaja i dojmljive likovnosti (ravnateljica je filmske fotografije Australka Ari Wegner), jecave, škripave glazbe (Matthew Herbert) što priziva onostrano, Čudo je zacijelo jedan od zamamnijih ovosezonskih filmova.

Vijenac 751 - 752

751 - 752 - 15. prosinca 2022. | Arhiva

Klikni za povratak